Kultni kolač u Italiji je Tiramisu. Glavni sastojak je sir "Maskarpone" razmućen u krem, a tu su i piškote natopljene u kafu, konjak ili rum.
U prevodu znači "Uzmi me". Neizostavno je uživanje u italijanskoj hrani, jer ona predstavlja pravu gozbu
za sve osećaje kada je konzumirate u krugu porodice ili prijatelja, u kući ili
u dobrom restoranu. Original recept za ovaj kolač nastao je pre 15ak godina ali je istog trenutka stekao planetarnu
slavu. To je slatkiš koji spada u kategoriju Semifreddo, što znači da je
dezert hladan, ali ne i zaleđen. Ima mnogo varijacija i jedina konstanta, u
pogledu tiramisua je maskarpone koji ulazi u njegov sastav.Maskarpone je
ekstramasni sveži sir od kravljeg mleka. On se, zapravo, pravi od pavlake
skinute sa mleka. Da bi se ovaj sir proizveo, u pavlaku se, kao supstanca za
sirenje, dodaje citrična ili tartarična kiselina. Maskarpone je jako zastupljen
u kuhinji italijanske regije Lombardije, čiji je i zaštitni znak. Ima mlečno
belu boju i jako lako se maže.
Jedna od najpopularnijih svetskih kuhinja je svakako
italijanska kuhinja. Iako poznata u svetu po svojim karakteristikama, na razvoj
su svakako uticala mnoga istorijska dešavanja. Tako, ako krenemo sa juga, već
na Siciliji osetićete primese arapske kuhinje, a nikakvo čudo nije da Vam u
Trstu ponude mađarski gulaš. No, jedno je sigurno, a to je da je ovo zemlja
stvorena za germane. Italija obiluje raznim namirnicama vrhunskog kvaliteta.
Pored namirnica sa kopna, svakako tu je i more, a postoji i još nešto što oni
imaju, a zove se gastronomsko nasleđe i tradicija. Obrok počinje predjelom koji
obično ima pet različitih delova, zatim sledi prvo jelo koje je obično neki
rižoto ili tortelini, pa drugo jelo u kojem obavezno ima neko meso ili riba sa
povrćem, pa sir i na kraju desert sa šoljicom espreso kafe. Predjelo može da se
sastoji i od čak petnaestak različitih ukusnih zalogaja, čiji sastojci variraju
od regiona do regiona, a može da se sastoji i samo od svetski poznate Parmske
pršute sa maslinama i hlebom.
PICA
Iako pica potiče iz Kine, nemojte to glasno da kažete u Italiji, jer ćete
morati da slušate priče o starim Rimnjanima, Cezaru itd. Ali, ipak, najveću popularnost
pica je dobila u 19. veku kad su je Italijanski emigranti predstavili američkoj
javnosti. U šesdesetim godinama prošlog veka postala je popularna i u Evropi, a
najinteresantnije je to što je u to vreme bila prava nepoznanica u Italiji osim
okoline Napulja. Tek u osamdesetim godinama pica dobija popularnost i u Italiji.
TESTENINE
Svaki region u Italiji ima svoju priču o testeninama. Ne zna se tačno ko ih je
doneo u Italiju, ali se zna da postoji više od 300 različitih formi i to je
nezaobilazno i definitivno najomiljenije jelo. Ako idete u Italiju i ne probate
njihove testenine, kao i da niste išli tamo.
Italijani, Španci ga
zovu vino, Francuzi vin, Jevreji vayin, Nemci wein, Arapi wa-yn. Vino je bilo
inspiracija za stvaralaštvo mnogim umetnicima, naročito pesnicima i
kompozitorima, a u verskim obredima i običajima, postalo je njihov sastavni deo.
Vino opušta, inspiriše iskrenost, jer se ljudi uz njega oslobađaju maski i
predstava o sebi samima, i uz ovu božansku kapljicu postaju ono što u stvari
jesu, pa otuda izreka "in vino veritas", u vinu je istina. Ispiti
vino uz ručak ili večeru jeste stil života karaterističan za žitelje Apeninskog
poluostrva. Još u davna vremena stari Grci, po čijim se verovanjima vino
smatralo za božansko piće, Italiju su zvali Enotria, u prevodu „zemlja vina”.
Gde god se osvrnete, svaki deo Italije obiluje predivnim vinogradima i upravo
su vina možda i jedan od najčešćih suvenira koje turisti sa zadovoljstvom
degustiraju, prisećajući se uspomena iz neverovatne Italije. Iz plejade
vrhunskih crnih vina valja probati čuveni Kjanti klasiko iz toskanske regije,
Barolo iz Pijemonta ili Marsalu sa Sicilije. Sorte laganih belih vina su
nezaobilazne u barovima i tradicionalnim restoranima. Uvek će dobro doći čaša
Vernaće iz San Điminjana ili penušavih vina Lambrusko i Proseko. Flaša vina
boljeg kvaliteta u marketima možete kupiti po ceni od 12 – 20 €. Koje god vino da odaberete, znajte da su Italijanska visoko rangirana u svetu.
Što je najvažnije, i dalje su jeftina.
Bolonja je od Beograda udaljena nešto više od 900 kilometara. Bolonja je
najpoznatija po Bolonjskom univerzitetu koji je jedan od najstarijih u Evropi.
Ovaj univerzitet veoma je cenjen i poštovan. Takođe, Bolonja je važno
turističko odredište u Italiji. Što se tiče univerziteta, studije medicine i
prava traju 5 godina, dok za ostale postoji program 3+2. Uslovi su podjednaki sa italijanskim studentima s tim sto je
prijemni ispit odvojen za strance i odrzava se u septembru, kao i konkurisanje
za stipendiju za koju postoji 150 mesta od kojih prvih 20 dobija novac, ostali
beneficije u vidu smanjenja skolarine i mogućnosti rada 150 sati u odredjenim
institucijama. Na ovom univerzitetu školovali su se neki od istaknutih
italijanskih književnjika kao što su Dante, Petrarka i Bokačo. Ovaj univerzitet
sadrži 23 fakulteta, 68 odeljenja i 93 biblioteke. Osim prava i medicine na ovom univerzitetu, postoje i sledeći fakulteti: Fakultet Poljoprivrednih nauka, Industrijske
hemije, Ekonomski, Farmaceutski, Tehnički, Književnost i
psihologiju, Strane jezike i kjiževnost,
Veterinarski, Nauke u obazovanju, Matematički, Fizika i prirodne nauke,
Psihologija, Političke nauke, Statistika, Arhitektura, Održavanje
kulturne tradicije...
Postojbina klasičnog italijanskog jezika i
Renesanse, nalazi se u srcu Toskane. Ona je centar veličanstvene
istorije i kulture sa biserima arhitekture koji i danas podjednako
ulepšavaju grad. Ovo je bilo mesto gde su umetnici Michelangelo i
Leonardo da Vinci živeli i radili, kao i pesnici Dante, Petrarca i
Boccaccio. Kao kulturno nasleđe iz tih vremena, Firenca poseduje
obilje spomenika i umetničkih dela, koji od svakog dela grada prave
neponovljiv užitak.
Ovaj
osmospratni toranj je visok 55 metara, a prečnik na osnovi je 16
metara. Težina tornja je procenjena na oko 14,453 tona. Prizemni sprat je napravljen od betonskih arkada. Sledećih šest
spratova imaju otvorene terase sa polukružnim svodovima, postavljenim u
vertikalnim kolonama. Osmi sprat predstavlja zvonik i nešto je manjeg
prečnika od ostalih spratova. Unutrašnjost tornja karakterišu 294 spiralne stepenice koje vode do zvonika. Gradnja
tornja je počela 1173. godine, a trajala je gotovo 200 godina. Glavni
razlozi tome su strukturalni problemi sa tornjem. Prvi pokušaji da se ispravi nagib krivog torrnja u Pizi su počeli
1275. godine, kada je i nastavljena gradnja. 1301. godine je završeno
šest spratova tornja, a konačan završetak tornja je bio 1350. godine. Po završetku izgradnje toranj se krivio za po jedan milimetar. Vrhunac je bio vertikalni nagib
od čak 5 metara.